Da je zima u planini nepredvidiva I teška Miljana je saznala kada je došla sestri u prvine. Ova se udala o svetom Luki za nekog Momira koji je, u odnosu na tijelo, imao nesrazmjerno velike ruke, posebno šake kojima je stalno mahao, pa ga je u sebi Miljana prozvala „šišmiš“. Za živu glavu to pred sestrom ne bi izgovorila.
Preko noći snijeg je zabijelio brdima. Od bjeline nije razaznavala ni puta, niti je mogla da pronađe kakav znak ili putokaz.
Zarobljena među iskričavim jelikama, posmatrala je u krug načičkane kuće iz čijih dimnjaka je kuljao dim, slabiji pa jači, k’o lokomotiva.
Baba Jela je dolazila svaki dan u šišmišovu kuću, malo nacvrcana, sa preslicom i vunom vezanom u braon marami. Pljuckala je u prste i vješto zasukivala pređu, pa bi onda kao čigru zavrtila vreteno i sakupila niti. Pričala je stalno o Jovanu, najmlađem i najškolovanijem sinu, koji je na službi “kod vojske” bio u Rajlovcu.
„Doć’e moj Joco za vikend, momčina je to vi’jećeš ga, pa mo’š s’ njim u grad“- reče svečano baba Jela i nekako se k’o nakrevelji na Miljanu.
Miljana ju je posmatrala s’ nevjericom. A kako i ne bi, kad je u njoj vazda najmanje fić rakije bio. Ma da joj se dokopati ceste samo, mislila je.
U petak, pred noć, ugleda siluetu kako prti livadom. Odmah je znala da je to babin Joco.
Visok, naočit, zategnut. Vojnički podšišan i oficirski precizan. Od kako je ugledao Miljanu ozbiljnim licem razlio se osmjeh, baš k’o kad sunčevi zraci otope snijeg.
„Zagledaš li curu, a Joco“- začikavala ga je majka pržeči uštipke u plitkoj zamašćenoj šerpi – „A gledaj bogme gledaj. Jaštaćeš. Bolje nju neg gradske rospije, vidi kako joj je sestra hairli stvorenje. I ona je“.
Da l’ zbog snijega, plamenih jezika iz starog fijakera il’ zbog tihe muzike koja je u šumovima dolazila sa starog radija, nešto natjera I Miljanu da zaglèda Joca. Polupijana baba primjeti Jocov drhtaj, pa izgovori nekako preglasno, skoro k’o muškim glasom: „Boga mi, a Bog nije šala: mi bi curu kući da vodimo“.
Miljana se ćutke zglédala sa sestrom I Šišmišom. Samo se smješkala, a ideju nije ni prihvatala, niti odbijala. Samo se jednom uštinula jako, da provjeri da ne sanja, dok je žurno, u neznanju pakovala svoje stvari, ne znajući ni kuda ni zašto bi krenula.
Svu noć je baba Jela držala stražu Jocu i Miljani. Kako bi začula korake po drvenim gredama, tako bi baba brže bolje micala uho sa vrata I lijegala u krevet. Osluškivala je i slušala. „Što jastuk ne sastavi, ništa neće“ pričala je tiho sa samom sobom.
Joco je ustao natmuren. Ljut. Miljanu baba ni zaglèdala nije.
„Šta bi Miljo sine noćas, da mi nisi sina štogod naljutila“ izokola je ispitivala Jela.
Miljana samo slegnu ramenima, pa tiho reče: “ne znam, nisam” .
„ Jesi li mu dala?”- ispod oka zapita baba.
Miljana ne reče ništa, samo slegnu ramenima.
“Podaj mu jado moja , šta ti fali. Dàji, ma sve dok išće“, reče joj baba i ode da napoji ovce.
Joco je napolju cijepao drva. Udarao snažno, iverje je otpadalo. Ni trepnuo nije kada je ugledao Miljanu kako sa koferom zamiče ispod kuće.
Jela se zadržala kod ovaca, stalno potežući čuturicu, pa se po dolasku kući odmah opružila na otoman.
Pred mrak ustade, pa dotrči do Jovana.
“Gdje je Milja” upita začuđeno.
“Koja Milja, pojma nemam”, nehajno reče Jovan, prodžara vatru, pa uze tufnastu džezvu I pristavi vodu za kafu.
Baba Jela odvrnu slavinu, umi se nekoliko puta, pa pritrča ikoni svetog Jovana i prekrsti se pe’-šes’ puta.
Dok je srkala vrelu kafu više nije bila sigurna ni da li je Milja ikako i dolazila u njenu kuću ili joj se i to pričino, k’o što su joj se onomad miševi na verandi pričinjavali.
